:::
najposecenije
trenutno posjeta na sajtu
We have 6 guests onlinedonator
Projekat se implementira sredstvima SECTOR programa Regionalnog centra za životnu sredinu za Centralnu i Istocnu Evropu (REC). Program finansira Švedska agencija za medunarodni razvoj i saradnju (SIDA)
| sta je održivost? |
|
|
|
| Written by Thomas Prugh,Erik Assadourian | |
Održivost - sposobnost da zadovoljimo vlastite potrebe a da pri tome ne ugrozimo sposobnost budućih generacija da zadovolje svoje - je postala uzrečica progresivnog sektora. Ali, šta je potrebno ljudskoj rasi da bi napredovala, a ne samo preživljavala, u svijetu, u kome populacija neprestano raste, zdravlje prirodnih staništa biva sve više ugroženo i rastu ekonomske nejednakosti?
ŠTA JE, U STVARI, ODRŽIVOST?Održivost - sposobnost da zadovoljimo vlastite potrebe a da pri tome ne ugrozimo sposobnost budućih generacija da zadovolje svoje - je postala uzrečica progresivnog sektora. Ali, šta je potrebno ljudskoj rasi da bi napredovala, a ne samo preživljavala, u svijetu, u kome populacija neprestano raste, zdravlje prirodnih staništa biva sve više ugroženo i rastu ekonomske nejednakosti?Steve Conklin, Worldwatch Institut: Dobro došli na Worldwatch razgovor uživo ove nedjelje. Zamjenik urednika Worldwatch-a, Thomas Prugh, i Worldwatch Staff Researcher Erik Assadourian su danas sa nama, da bi razgovarali o svom najnovijem članku “Šta je, u stvari, održivost?” u časopisu World Watch. NYC, NY: Uprkos naporima stručnjaka, u vezi održivosti, rijetko čujemo da se ljepota i privlačan javni prostor pominju u sklopu održivostii, a zar Italija i Francuska upravo time ne privlače toliko mnogo turista svake godine? Tokom renesanse, trajnost i slava su išli ruku pod ruku, dajući djela u kojima uživamo i danas. Šta se desilo sa estetikom? Izgleda kao da se arhitektura koncentriše na visinu i nove materijale, a ne na javno uživanje i korist. Molim vas prokomentarišite ovo pitanje. Zašto je kultura isključena iz održivog društva? Thomas Prugh i Erik Assadourian: Ovo pitanje je izvan moje stručnosti, ali iako se slažem sa vama da ljepota i privlačan javni prostor trebaju biti dio održive kulture, ljudi imaju različite ideje o tome kako da ih ostvare. Privlačni evropski javni prostori na koje izgleda mislite, često su, ako ne griješim, nastajali kao rezultat privatnog pokroviteljstva - bogatih donatora kao što su bili Mediči u Italiji, koji su znali da angažuju najbolje umjetnike u Evropi. Smatramo da je za održivost potrebno pomjeranje ravnoteže između privatnog i javnog bogatstva i potrošnje, tj. u korist ovog drugog, koje bi moglo obuhvatiti javnu umjetnost i arhitekturu. Upravljanje tom potrošnjom bi, naravno, uključilo politiku, a političke odluke o umjetnosti su ili pogodak ili promašaj. Obuka o upravljanju rastućom javnom kulturnom potrošnjom, treba da bude dio građanskog obrazovanja svih ljudi koji žive u održivom društvu, obrazovanja koje bi više naglasilo jednakost i zajednicu nego što to činimo danas. /Tom Prugh Montevideo: Šta mislite o “aktuelnoj” strategiji vlade SAD-a u vezi sa organizacijom za zaštitu životne sredine i o mogućnostima održivosti i njenim efektima u latinskoj Americi? Thomas Prugh i Erik Assadourian : Ako sam dobro shvatio vaše pitanje, moj odgovor bi bio “ne baš pozitivno”. Stav predsjednika Bush-a prema životnoj sredini je otvoreno neprijateljski na skoro svim frontovima, i način na koji on koristi vladinu mašineriju za regulaciju životne sredine, kao što je Agencija za zaštitu životne sredine, odražava to neprijateljstvo. Ublažavanje revizionih standarda za fabrike i elektrane koje zagađuju životnu sredinu je najnoviji domaći primjer. Na međunarodnom planu, kritike koje Bush-ova administracija upućuje na račun Kyoto Protokola, koji, uprkos svojim nedostacima, predstavlja globalno priznanje opasnosti promjene klime, su zaista sramotne. Imajući u vidu da se ni jednostavna ideja kao što je poboljšanje zaštite životne sredine ne nalazi na spisku aktivnosti ove administracije, vjerovatnoća da će kreatori politike ozbiljno razmotriti sofisticiranije ideje kao što je održivost je veoma mala, kao i da će se nešto promijeniti dok ne uvjerimo što više ljudi u važnost ovih ideja ili ne dovedemo do “promjene režima” na sljedećim izborima. Nažalost, ne znam reći kako bi se ova pitanja odvijala u latinskoj Americi. Pretpostavljam pozitivno. Sjedinjene države će nastojati da i tu preuzmu vođstvo. /Tom Prugh New York, New York: Da li održivost podrazumijeva i ekološku kompatibilnost takođe. Neki izvori energije mogu biti održivi, ali ako doprinose zagađenju atmosfere ili povećanju globalne temperature, koja je onda njihova korist u dugoročnom smislu? Thomas Prugh i Erik Assadourian: Prema definiciji, održivost podrazumijeva ekološko. Oslanjanje na izvore energije koji zagađuju vazduh, stvaraju toksične nusproizvode koji traju milenijumima godina, ili mijenjaju klimu jednostavno nije održivo. Naravno, još uvijek otkrivamo probleme naše industrijalizacije i zavisimo od ovih tehnologija (a uloženi interesi imaju mnogo razloga da održavaju ovu zavisnost). Većina ljudi se ne bi dobrovoljno lišili struje, niti bi to mogli sve i da hoće (vidjeli smo šta se desilo na sjeveroistoku SAD-a kad je ta oblast ostala bez struje), tako da ćemo morati da pređemo (i to što brže i bez većih prekida) na sistem koji još uvijek zadovoljava ljudske potrebe, ali na način da ne oštećuje zdravlje sadašnjih i budućih generacija ljudi ili ne slabi otpornost Zemlje./ Erik Douglas, Arizona: Koji su postojeći konflikti između zemalja ili regiona oko resursa? Ko posjeduje resurse, zemlje u razvoju ili razvijene zemlje? Kako bi se ovi konflikti riješili da je situacija obrnuta? Kako zemlje u razvoju mogu izjednačiti razlike? Thomas Prugh i Erik Assadourian: Ima mnogo sukoba između zemalja ili regiona oko resursa. Neki koriste silu - vojni konflikti, na primjer, oko dijamanata u Africi, dok su drugi diplomatski - rastući sukobi oko vode širom svijeta. Čak se države članice iste zemlje međusobno takmiče kada su resursi ograničeni: pogledajte primjer vode koja se odvodi iz rijeke Kolorado. Ako želite da saznate više o vezama između resursa i sukoba, upućujem vas na nedavno objavljen rad na ovu temu, Worldwatch-ovog istraživača, Michael Renner-a, kao i njegov članak u World Watch časopisu u kome istražuje ulogu nafte u donošenju odluka o invaziji Iraka. Možete naći više o ovim temama na Worldwatch website-u. / Erik Tokyo, Japan: Zar održivost nije kontradiktoran pojam? U pripremnoj fazi WSSD-a, pokusao sam da razjasnim šta je održivi razvoj. Razmišljao sam mjesecima, razgovarao sa volonterima nevladinih organizacija i birokratima, i došao sam do zaključka da je održivi razvoj kontradiktoran pojam, koji može postojati samo na riječima ili papiru, ali ne i u stvarnosti. Većina ljudi se ne slaže sa mnom. Oni kažu da će životna sredina postati bolja ako se iskorijeni siromaštvo. Ili, da alternativna tehnologija i/ili novi izvori energije mogu riješiti globalna ekološka pitanja. Ali ja nisam ubijeđen u to. Sa sadašnjom populacijom na svijetu i načinom života, izgleda mi da nam prijeti bliska katastrofa. Pitanja su: Šta vi mislite o tome? Kako treba da živimo? Thomas Prugh i Erik Assadourian: Ako svojim pitanjem želite da kažete da su održivost i razvoj kontradiktorni, onda imam dva odgovora. Prvi je da, kako se razvoj obično definiše (tj. kao ekonomski razvoj), onda jesu kontradiktorni. Prvi princip održivosti je da je stalan ekonomski razvoj - naročito u mjeri kada zahtijeva upotrebu više sredstava da be se proizvelo više osoblja – nemoguć. Globalna ekonomija se razvija unutar globalnog ekosistema. U određenom trenutku, prednosti većeg broja osoblja prestaju da budu prednosti jer dovode do smanjenja resursa i drugih prirodnih kapitala. Kao što ističu Herman Daly i ostali, možda smo već stigli ili prešli taj trenutak, tj. razvoj je možda već postao neekononomičan. Drugi odgovor je da nisu kontradiktorni - ako uzmete da razvoj znači unaprijeđenje (a ne uvećanje). Postoji ogroman okvir za unaprijeđenje efikasnosti kojom ekonomska aktivnost zadovoljava ljudske želje i potrebe. Zato što su resursi bili (ili je izgledalo da su) izobilni toliko dugo vremena, jedva da smo i počeli da istražujemo načine kako da ih bolje iskoristimo i dobijemo što veću vrijednost. To je dobro zato što postoje radikalne nejednakosti u globalnoj raspodjeli bogatstva. Skoro 1,2 milijarde ljudi preživljava sa manje od jednog dolara dnevno. Ovim ljudima, kao i stotinama miliona drugih koji su samo marginalno u boljem položaju, potreban je ekonomski razvoj da ih izvuče iz bijede u kojoj žive. Ukoliko ljudi ne ograniče razvoj, to će učiniti priroda, tako da srećni bogataši moraju napraviti prostor za razvoj neophodan za suzbijanje siromaštva na drugim mjestima. Ova ideja teško da će se dopasti nekome ko jedva čeka da istrči iz kuće i kupi Hummer-a. Ali kao što smo naveli u članku, mnogobrojna istraživanja pokazuju da, iznad određene tačke, posjedovanje više stvari ne čini čovjeka srećnijim. Kvalitetna hrana, odjeća, stan, obrazovanje, i zdravstvena zaštita vidno doprinose blagostanju čovjeka. Ali potrošačko društvo bogatog, razvijenog svijeta predstavlja naporan rad. Njegovo obećanje - da će nas novi par cipela ili markiranih farmerica, ili novi Lexus, ili veća kuća, učiniti zadovoljnima - je obmana. Tako, kao odgovor na vaše posljednje pitanje, jedina mogućnost je da se izbjegne pustinja materijalnog preobilja i njene obmane i da se teži dovoljnosti. To neće biti lako, ali ljudi koji u tome uspiju biće oslobođeni i moći će se posvetiti važnijim stravrima, a ujedno će osloboditi životni “prostor” onima koji će zaista imati koristi od ekonomskog razvoja. / Tom Prugh Edison, NJ: Smatrate li da je moguće ostvariti održive zajednice koje su uspješno ugradile ciljeve ekološke jednakosti? Thomas Prugh and Erik Assadourian: Ne samo da je moguće, već je i neophodno. Mi vjerujemo da svaka smislena definicija održivosti mora da izađe iz okvira pukog preživljavanja i obuhvatiti ljudsko blagostanje. Očigledno je da je nejednakost—u bogastvu, prihodima, pristupu svjetskim resursima—svuda prisutna i da raste, i da ubija milione, ugrožava opstanak stotina miliona i sprečava bilione ljudi da žive u blagostanju. Naša vizija održive zajednice ima za osnovu veću jednakost. / Tom Prugh Bilbao: Mislite li da se koncept održivosti još uvijek odnosi na ideološku poziciju? Zloupotreba riječi razara unutrašnje značenje ovog koncepta, kao centralne ideje eko političke misli, a nova paradigma (u smislu Kuhn), na neki način, suprotstavlja stare ideje. Da sumiram, smatrate li da je odživost izgibila moć stvaranja novih ideja? Thomas Prugh and Erik Assadourian: Održivost, i održivi razvoj, često su zloupotrebljivani, ali ne mislim da su sasvim izgubili značenje. U stvari, oni služe kao podrška mnogobrojmin progresivnim pokretima čiji je cilj ljudsko blagostanje i dobrobit. A što se tiče njene moći da stvara nove ideje, smatram, obzirom da su pojmovi o tome šta je održivost po svojoj prirodi politički, i da politika uvijek uslovljava formiranje mišljenja, onda će se vizija održivosti jedne generacije neizbježno razlikovati od vizije druge generacije - to jest, uvijek će biti novih ideja o tome. / Tom Prugh Cedar Rapids, Iowa: Želim da postavim mnogo pitanja, kao što su: Zašto nije očigledno da fosilna goriva moraju biti zamijenjena obnovljivim izvorima energije? S obzirom da ona dovode do promjene zemljine atmosfere, a ne samo promjene CO2, potrebno je takođe razmotriti toplotne promjene i ostale gasove. Osim toga, količina raspoloživih fosilnih goriva, kao što su nafta i prirodni gas, uskoro će biti veoma ograničena. Postoje održive alternative koje mogu uspostaviti veoma jaku i stabilnu, dugoročnu buduću privredu, značajno različitu od današnjeg haosa. Kada će ljudi shvatiti da većina postojećih struktura i transportnih mehanizama neće biti održive u neposrednoj budućnosti? Thomas Prugh i Erik Assadourian: Slažemo se sa vama da fosilna goriva moraju biti zamijenjena, kao što smo napomenuli u zaključnom pasusu našeg članka. Kako nam se čini, ovo i druga tehnička rješenja problema održivosti su sasvim jasna. Međutim, politička sredstva njihove implementaciju su manje jasna, i zbog toga su glavni izazovi održivosti politički i ekonomski a ne tehnički./ Tom Prugh Barcelona - Catalonia: Šta mislite o upotrebi indikatora održivosti? Može li se održivost izmjeriti? Koja su, po vašem mišljenju, ograničenja i potencijali ovih instrumenata? Thomas Prugh and Erik Assadourian: Pojava indikatora održivosti obećava napredak. Odavno je poznato da je bruto domaći proizvod (BDP) pogrešna i zavaravajuća mjerna jedinica ekonomskog stanja. Neophodne su alternativne mjere koje uzimaju u obzir višestruke dimenzije blagostanja, na obuhvatniji način. Istraživanja su dala kao rezultat nekoliko sadržajnih mjera koje se stalno razvijaju i unaprijeđuju, kao što su ekološki otisak i niz indikatora razvijenih od strane Robert Prescott-Allen-a. Indikatori su napravljeni tako da se mogu koristiti u različitim okvirima, od zajednice pa do svijeta kao cjeline. Moguće je kritikovati ove indikatore po jednom ili više osnova, ali postoji nastojanje da se oni unaprijede i u budućnosti razviju u bolje. Težak ali važan izazov biće pronalaženje sredstava za sakupljanje mjera na nižoj skali, a koja imaju smisla na skali globalne ljudske potražnje ekosistema vezano za kapacitet tog ekosistema. Koristeći metodologiju ekološkog otiska, ustanovljeno je da su naši rastući zahtjevi premašili kapacitet zemlje još tokom 1980-tih. Čak iako ta procjena zahtijeva reviziju, ona je sigurno poziv za buđenje./Tom Prugh Brogo, NSW Australia: Pitanje "šta je, u stvari, održivost" privuklo je moju pažnju. Godinama slušam zahtjeve za održivošću i mnogobrojene komentare o tome kako da smanjimo naš uticaj, ali još uvijek tragam za definicijom održivosti. Evo jedne od mojih definicija, "kada 90% potrošačkih proizvoda potrebnih pojedincu ili zajednici (energija, voda, hrana, infrastrukrura, itd) dolazi iz prečnika 20km od mjesta boravka, ne samo da će zajednica biti istinski održiva, već će biti u miru sa svijetom". Evo još jedne definicije: "Održivost se može ostvariti kroz kulturalnu promjenu, a ne uz pomoć tehnologije." Činjenica je da mi već posjedujemo tehnologiju za održiv i udoban život, to znam jer sam ostvario pola od 90% svojih ciljeva, ali još uvijek ne postoji želja da se učine kulturalne promjene neophodne da bi se sadašnja tehnologija koristila u svrhu održivosti. Poslije svega moje pitanje je: Mislite li da bi se više postiglo kad bi ljudi koji se bave “industijom održivosti” prestali da se bore protiv vlada i industrije za dobit od samo 10% i počeli da se koncentrišu na postizanje 90% svojih ciljeva "? Thomas Prugh i Erik Assadourian: Uz dužno poštovanje ne slažem se sa vašom analizom. Naravno, unaprijeđenje vlastitih potrošačkih navika je važno za smanjenje ekološkog i socijalnog uticaja. Ali izabravši da trošite samo lokalne proizvode nećete postići to smanjenje. Niti bismo na taj način dobili mnoge od novih i neophodnih proizvoda - kompjutere na primjer - koji pomažu izgradnju ekološkog pokreta i podstiču ljude na usvajanje modela održivosti. Rješenje je ne konzumirati proizvode koji ne pružaju korist ili one koji direktno štete ljudima (bilo potrošačima ili ostalima). Moramo se što prije pozabaviti zavisnošću od fosilnih goriva. I moramo koristiti energiju efikasnije - a to ne zavisi samo od potrošača, već i od proizvođača uređaja, graditelja, vlada i postrojenja. Održivost je sistemska promjena - koja zahtijeva sistemski i holistički pristup. Potrošačke navike su samo dio ovog pristupa. Najveće promjene ostvariće najveći učesnici: obraćanje korporacijama i vladama, koje imaju moć da naprave velike promjene, može izgledati sporije i manje efikasno, ali svaka pobjeda znači ogromnu promjenu (Akcija za tropske šume koja je zahtijevala od Domaćeg depoa da iskorijeni staro drveće postigla je mnogo više nego što bi se postiglo tražeći od ljudi- koji često ne znaju- da ne kupuju proizvode od starog drveća). Ali naravno, ovdje se ne radi o ili-ili. Ako sedmično imate samo 5 sati za ekološka pitanja, razmišljajte što šire. Umjesto da koristite svo to vrijeme na projekte malih razmjera - organizujte svoju zajednicu da zahtijeva od lokalnih vlasti da izvrši procjenu efikasnosti domaćinstava, izgrade turbine na pogon vjetra ili uvedu novu taksu na energiju koja će pomoći da se izgrade novi parkovi ili škole./ Erik Tulsa, Oklahoma: Da li je prekasno? Uvijek sam koristio analogiju akvarijuma kao metaforički model za zemljin dinamički sistem, koji neki zovu giai. Ko god je imao akvarijum zna da ravnoteža ima svoje raspone tolerancije. Ona se može prilagoditi ograničenom broju zamaha prije nego šti iznenada postane nepogodna za život. Naše podvodne stijene umiru. Primjećujem da, u našoj oblasti, drveće umire mnogo većom brzinom nego što je normalno, da li smo već došli do tačke iskretanja? Pokušavam da u svom gradu razvijem svijest o održivom poljoprivrednom razvoju. Ono što radim veći dio vremena je edukovanje ljudi o globalnoj hrani i krizi trgovine. Ovo bi trebalo da bude naša prva briga, a ipak nikad nije u večernjim vijestima. Šta možemo učiniti da se to promijeni? Thomas Prugh i Erik Assadourian: Imamo samo jednu Zemlju - ne možemo pobjeći na drugu planetu - pa zato, ili ćemo voditi računa o njoj, ili ćemo živjeti na njoj u redukovanom obliku. Kolaps ekosistema na Uskršnjim ostrvima nije značio da su svi umrli, ali je značio povećanje patnje, smanjenje kompleksnosti društva, i najvjerovatnije, smanjenje kvaliteta života onih koji su preživjeli. Isto ovo će nastaviti da se dešava ako ne promijenimo nešto (ne pokušavam da propovijedam ekološki sudnji dan, samo sam realan). Naša nesposobnost da zadovoljimo potrebe 1 biliona ljudi, dok drugi bilion praktikuje nezdravu potrošnju (1,1 biliona ljudu puši, 1 bilion ljudi su gojazni) doprinosi najmanje jednoj petini ukupnih smrtnih slučajeva godišnje. Što duže budemo čekali da promijenimo kurs, više ćemo patnje podnijeti—naročito ako degradiramo životnu sredinu ispod njene sposobnosti da se sama obnavlja. Ali ako se udružimo i učinimo ove promjene našim prioritetom (kao pojedinci, zajednice, preduzeća, države i kao globalno društvo) možda ćemo moći da iz ovog vremena pređemo u neko održivije. / Erik Jodhpur, Raj, INDIA: Pri definisanju održivosti, molim vas imaje u vidu postojeću ogromnu nejednakost u upotrebi energije u razvijenim i zemljama u razvoju. Šta bi se desilo kad bi svaka osoba na svijetu koristila isti iznos energije koji se koristi po glavi stanovnika u Sjedinjenim državama ili drugim naprednim zemljama? Možemo li proizvoditi toliku količinu energije a da ozbiljno ne zagadimo životnu sredinu? Da li je to dobro za buduće generacije? Ako nije, koji je onda optimalan nivo energije koji svaka osoba na zemlji može da potroši? Potreba za održavanjem visokih standarda života (uz povećanu upotrenu energije) u Sjedinjenim državama navela je vladu te zemlje da započne ratove u Kuvajtu i Iraku. Hoće li ovo postati uobičajena praksa u svjetskim odnosima u svakoj deceniji? Mislim da čovječanstvo treba da se direktno suoči sa ovim pitanjima, i to što prije to bolje. Thomas Prugh i Erik Assadourian: U našem članku pokušali smo da se direktno pozabavimo ovim pitanjem, navodeći jednakost jednim od četiri ključna elementa održivosti. Oko jedan bilion ljudi je hronično neuhranjen. Više od jednog biliona nema pristup čistoj vodi. Imajući u vidu bogatstvo svijeta, ovo je moralno neprihvatljivo. Najveći izazov u sljedećim dekadama biće, ne samo zadovoljavanje ovih osnovnih potreba, već i smanjenje otpada nastalog kao rezultat trenutnih obrazaca potrošnje - a pod otpadom podrazumijevam upotrebu resursa bez osrvarivanja neke naročite koristi. Na primjer: prosječni evropski građanin potroši 53 tone materijala godišnje - za kvalitetan život. Prosječan Amerikanac potroši 80 tona da bi postigao sličan standard života. Očigledno je da je ovih 27 dodatnih tona nepotrebno - i da samo svaljuje težak kamen na životnu sredinu. Prioritet treba da nam bude, ne samo da postanemo efikasniji potrošači, već da stvorimo infrastrukturu koja će podržavati najbolje potrošačke izbore. 1 bilion ljudi danas su gojazni (isto toliko ih je neuhranjeno). Ova epidemija je izazvana ne samo sjedećim načinom života, već i lošim izborom hrane koji većina ljudi praktikuje. Ponekad se to može objasniti činjenicom da slatkiši, koka kola, čokolada imaju dobar ukus, ali se velike količine šećera i štetnih masti kriju u sve većoj količini zapakovane hrane koju jedemo. Da ne pominjem 40 miljardi $ koliko se potroši na reklame koje podstiču ljude širom svijeta de kupe još jednu (punu kalorija, bez imalo hranjivih sastojaka) kesu čipsa. Nedavno usvajanje Okvirne konvencije o kontroli duvana ukazuje na zanimljivu budućnost - budućnost gdje su se vlade zemalja svijeta sastale i složile da stave interese zdravlja svojih građana iznad profitnih interesa nekoliko moćnih industrija. Ovaj sporazum ima potencijal da postepeno odvikne čovječanstvo od droge koja godišnje ubija 5 miliona ljudi. Moramo nastaviti, da parafraziramo riječi Svjetske zdravstvene organizacije, da utičemo na ljude da im zdravi izbori postanu laki. / Erik Oakland CA: Mislim da će izraz "održivost" u budućnosti izgubiti svoje značenje i da više ćemo raspravljati o određenoj situaciji ili potrebama ugroženog entiteta (korporacija, grad, zemlja). Time ćemo se izbjeći nesporazume vezane za termine održivog razvoja i pribjeći specifičnim terminima kao što su energija, voda, socijalna pravda. Postoji li opasnost sa se izgubi sistemski pristup sadržan u ukupnom konceptu održivog razvoja? Thomas Prugh i Erik Assadourian: Kao što smo naveli u našem članku, izrazi održivost i održivi razvoj su puno korišćeni, i to ne uvijek sa dobrim namjerama. Ali ne smatram da gube značenje i, u stvari, se nadam da će naš i slični članci pomoći da se izraz vrati u upotrebu u značenju koje zaslužuje. A što se tiče nivoa fokusa, sasvim ste u pravu da će opšti principi održivosti biti zamijenjeni specifičnim postupcima koje će moći primjenjivati pojedinci, domaćinstva, preduzeća, neprofitne organizacije, vlade i ostale organizacije u svojim jedinstvenim uslovima. Ali lično smatram da opšta ideja održivosti, ako je posmatrate u globalu, zahtijeva od ljudi da preoblikuju svoje ideje o ljudskom životu na zemlji i zbog toga je veoma vrijedna./ Tom Prugh San Luis Obispo, CA: Molim vas da odgovorite na izjavu Wilfred Beckerman-a da je “održivi razvoj moralno neprihvatljiv i sasvim nepraktičan." Thomas Prugh i Erik Assadourian: Nisam čitao rad Dr. Beckerman-, ali ako je dao izjavu koju citirate u pitanju, jednostavno bih rekao da je pogrešno shvatio održivost. Prirodna ograničenja će nam nametnuti održivost, bar u njenom najjednostavnijem obliku, ako je ne ostvarimo na neki drugi način koji bi nam više odgovarao. Obzirom da će priroda nametnuti svoja ograničenja na grub i nepredvidiv način, što će rezultirati nepotrebnom nesrećom i/ili smrću mnogih ljudi, smatram da je postizanje održivosti moralna obaveza. A što se tiče njene primjenjivosti, nislim da smo već odgovorili na to pitanje: glavni izazovi su politički, a ne tehnički. / Tom Prugh Williamsburg, VA: U razgovoru sa obrazovanom gospođom od oko 50 godina, pomenuo sam riječ održivost. Imala je nejasnu predstavu da je možda čula tu riječ, ali nije znala njeno značenje. Ovo je jedan primjer koji ilustruje činjenicu da je pojam održivog življenja marginalni koncept i da još uvijek nije dio naše popularne kulture. Postoje li planovi da se popularizuje ova ideja da moramo prestati sa neodrživim aktivnostimai? Znam da to košta i da su neki pomaci već učinjeni, ali smatram da moramo uključiti ovaj koncept u popularnu kulturu ako želimo da ostvarimo prave pomake. Pokušava li neko da to uradi? “Ad Jammers” i “Take Back Your Time Day” su dva primjera kako jednostavna životna poruka može prodrijeti u popularnu kulturu. Političari rade samo ono što ljudi traže od njih i stoga mogu biti ponovo izabrani. Ljudi, radnička klasa, moraju to da "shvate" i da zahtijevaju političke promjene. Thomas Prugh i Erik Assadourian: Odlično pitanje! Postoje planovi - na mnogim različitim nivoima. Pomenuli ste Adbusters - oni pokušavaju da vrate mentalno okruženje i da smanje uticaj marketinga. To je dobar pokušaj i uživao sam posmatrajući uspješne “kulturne gužve” dok sam šetao DC-om. Međutim, reklamna industrija je mnogo jača. Reklamna industrija troši skoro pola triliona dolara godišnje (i tu nisu uključene manje reklame i rad odnosa sa javnošću koji nije registrovan). Ne želim da kažem da ne treba da nastavimo sa ovakvim aktivnostima. One pomažu da se na duže staze odvoji kultura od komercijalizma. Ali treba ih kombinovati sa drugim strategijama. Zadnjih 2000 godina, religije su upozoravale na opasnosti materijalizma. Dok je njihov glas danas tiši po tom pitanju, neke grupe postaju glasnije i podstiču pametnije izbore ili puteve koji su manje koncentrisani na potrošnju. UNEP takođe pokušava da direktno sarađuje sa reklamnom industrijom i da je podstakne da utiče na korporacije kako bi one reklamirale svoje doprinose održivosti. To može biti igranje sa vatrom, ali nadamo se da će korporacije prepoznati značaj održivosti što će uticati na rastući broj potrošača (ako korporacije prihvate ovu reklamnu strategiju doprinijeće učvršćivanju održivosti). Korporacije će onda osjetiti potrebu za promjenom - kad nevladine organizacije i njihovi dioničari zatraže odgovornost, za šta mi je drago da se dešava sve češće i češće. I konačno, drugi važan način širenja ideje održivosti - koji svi možemo priuštiti - je kroz edukaciju. Za razliku od reklamne industrije, to možemo implementirati besplatno (ne računajući vrijeme koje je potrebno da se organizuju škole, zabavišta, zajednice, parkovi, i /ili religijske grupe da usvoje neke od ovih lekcija). Osim toga, ove inicijative imaju pozitivne popratne efekte, one pomažu da se izgradi zajednica, koja je suštinski elemenat u stvaranju održivog društva./ Erik Glen Ellyn, Illinois: Želim da se poslije koledža profesionalno bavim implementacijom principa održivosti. Koje oblasti nauke su najbolje za povećanje znanja iz ove široke teme? Thomas Prugh i Erik Assadourian: Daću vam jedinstven odgovor, djelimično zato što su moja pozadina socijalna psihologija, teologija i antropologija (možda ne baš uobičajene discipline za nekoga ko se bavi istraživanjem živorne sredine). Ali ove discipline su uticale da posmatram ekološku krizu više kao simptom društvene strukture i društvenih izbora. Takođe su mi pružile priliku da ispitam koji su to pokretači socijalnih promjena (da li socijalne promjene pokreću ekološke i zdravstvene zajednice ili korporacije i marketing agencije). Naravno, razumijevanje problema razvoja i nauka koje se bave životnom sredinom je takođe veoma važno. Ali nikada ne možemo znati baš sve (neki antički filozofi čak zagovaraju tezu da što više učimo, manje znamo). Zato bih rekao da su sve oblasti važne i vrijedi ih izučavati. S obzirom da je potreba za ljudima koji će raditi ka održivosti ogromna, sve discipline mogu doprinijeti. Tako, umjesto da se trudite da izaberete pravu disciplinu, dozvolite da vaša interesovanja odrede vaš izbor, a to će vas odvesti na put koji ne samo da će pomoći pokretu, već će “održavati” vašu karijeru - bilo da je to poljoprivreda, privreda, pravo ili psihologija. / Erik New York, NY: Postoje li pokušaji formulisanja standardne definicije održivosti u kontekstu privrede? Mislite li da bi definisani standardi/ propisi bili prednost ili smetnja? Thomas Prugh and Erik Assadourian: Jedna od tačaka koje smo naveli u članku je da se sam termin održivost može lako izmijeniti. Kao što rudnik koji svoj otpad ispušta direktno u vodu može da se nazove Program održivog razvoja Ltd., standardi jednostavno mogu biti prilagođeni potrebi. Stara izreka se čini istinitom: ako lisica gradi kokošarnik, dobri su izgledi da će biti dosta rupa. Međutim, dobri standardi - kreirani od strane ljudi koji treba da imaju koristi od njih i uz posredovanje nevladinih organizacija, međunarodnih agencija i industrije (ako se pokažu zainteresovanim za stvarno rješavanje pitanja održivosti)) će biti od suštinske važnosti za stvaranje održive ekonomije. Global Compact Ujedinjenih nacija će se možda pokazati kao ključni korak u stvaranju priznatih standarda zajedničke socijalne odgovornosti. A postoje stotine (bukvalno) šema održivosti/odgovornosti trenutno u upotrebi, i mnoge od njih pomažu, bar regionalno, da zaživi praksa zajedničke odgovornosti. Sve dok postoji potpuna odgovornost i transparentnost, standardi će sigurno biti korisni. A bez ovih komponenata, postaće samo puki ukrasi. / Erik izvor / Worldwatch Senior Editor Thomas Prugh and Staff Researcher Erik Assadourian, September 05, 2003 |
| < Prev | Next > |
|---|
