:::

HOME
teorija
praksa
dizajn
dokumenta
Search

:::

baza kontakata

najposecenije

trenutno posjeta na sajtu

We have 5 guests online

donator

 
Projekat se implementira sredstvima SECTOR programa Regionalnog centra za životnu sredinu za Centralnu i Istocnu Evropu (REC). Program finansira Švedska agencija za medunarodni razvoj i saradnju (SIDA)
ekologija gradjenja PDF Print E-mail
Written by Peter Graham   
...ekosistemi su sistemi koji održavaju život i neophodna je izgradnja koju ce ekosistemi podržati, a ne izgradnja koja ih uništava. Potrebno je da shvatanje pojma gradjevinarstva obuhvati sve prirodne sisteme sa kojima ono dolazi u medjuzavisnost, a ne samo brigu o strukturi i materijalu. Važno je proširivanje koncepta gradjevinskog profesionalca od osobe koja pomaže da se izgradi struktura do osobe koja izgradjuje sistem odnosa izmedu ekosistema i ljudskih sistema...

EKOLOGIJA GRADJENJA

Ljudi i građevine su tako višestruko i nerazdvojivo povezani sa prirodom kao što su pčele i njihove košnice povezane sa medom. Nažalost, efekti naše građevinske industrije nisu ni približno tako slatki. Za razliku od pčela, čiji je proizvod hranjiv, proces konstrukcije i rukovođenja zgradama često ima negativne ekološke rezultate. Usljed ne-ekološke strukture građevinske industrije i istorijskog nedostatka  ekološke svijesti mnogih građevinskih profesionalaca, način na koji su zgrade, građevinarstvo i procesi gradnje kreirani je igrao glavnu ulogu u uništenju ekološkog zdravlja Zemlje.

Ekosistemi su sistemi koji održavaju život i neophodna je izgradnja koju će ekosistemi podržati, a ne izgradnja koja ih uništava. Potrebno je da shvatanje pojma građevinarstva obuhvati sve prirodne sisteme sa kojima ono dolazi u međuzavisnost, a ne samo brigu o strukturi i materijalu.  Važno je proširivanje koncepta građevinskog profesionalca od osobe koja pomaže da se izgradi struktura do osobe koja izgrađuje sistem odnosa između ekosistema i ljudskih sistema. Moderna nauka obezbjeđuje daleko detaljniju perspektivu načina na koji ekosistemi funkcionišu. Ova nova znanja počinju da koriste građevinski profesionalci i građevinska industrija da bi zaštitili, za održanje života, važna svojstva ekosistema, i da bi stvorili osnovu za mogućnost održivog života na Zemlji. Ekologija građevinarstva donosi pristupe usvajanju znanja o ekološkom uticaju izgradnje u holističkom okviru koji pomaže studentima građevinskih nauka i profesionalcima da:
• shvate međuzavisnost građevina i prirode;
• shvate kako izgradnja utiče na prirodu;
• shvate šta je a šta nije održivo;
• shvate kako građevinarstvo može sarađivati sa prirodom.

Košnica razumijevanja
Zamislite svo postojeće znanje o ekološki održivoj izgradnji kao ćelije saća u košnici, i sva znanja o ekonomiji i svim ostalim oblastima ljudskog interesovanja i razumijevanja objedinjena u strukturi saća. Znanje u svakoj od ovih ćelija je kao polen koji vrijedne pčele sakupljaju, dok obrađeno i primijenjeno znanje postaje razumijevanje - a to je med.
Eksperti u mnogim disciplinama vrijedno rade unutar i okolo svijih ćelija sakupljajući i obrađujući znanja da bi došli do razumijevanja koje nas, poput meda, hrani. U građevinarstvu moramo objediniti mnogo vrsta znanja, primijeniti mnogo vrsta razumijevanja. Pored toga što razmišljamo unutar ćelije specijalističkog znanja, moramo razmišljati i izvan nje, da bismo mogli rješavati kompleksne probleme koje nam nameće građevinarstvo u svijetu smanjenja ekološkog zdravlja i porasta ljudskih zahtjeva.

Kako ćemo naučiti da odaberemo i zatim sastavimo ćelije koje sadrže znanje koje nam je potrebno, a da, pri tome, imamo u vidu cijeli sistem na koji utičemo kada odlučimo da gradimo? Potreban nam je model koji omogućava objedinjavanje znanja iz pojedinačnih disciplinarnih ćelija, i istovremeno omogućava slobodan protok meda kombinovanog razumijevanja.
Ćelije saća u košnici imaju isti osmougaoni obrazac, zajednički svim ćelijama. Veoma često su na univerzitetima predavanja iz ekologije organizovana kao odvojeni predmeti onima koji izučavaju opažajni “svijet” finansijske i ekonomske “stvarnosti”. Ćelije znanja o temama kao što su ekološki uticaj materijala, ušteda energije, održiva izgradnja, ekološki dizajn i upravljanje, procjena troškova i nadgledanje količine, iako bitna za holističko razumijevanje ekološki održive izgradnje, ponekad su u nastavnom programu veoma fragmentisana. Mediji takođe, često suprotstavljaju pitanja ekološkog zdravlja i ekološke i socijalne dobrobiti, učvršćujući utisak razdvojenosti između pojmova kao što su “posao i šume” ili “troškovi zgrade koja štedi energiju i smanjenje gasova staklenika”. Kad rezultati nisu optimalni za sve učesnike, zahtijeva se ‘izgradnja mostova’ kompromisa.
Na sve nas utiče fragmentisan ili negativan način na koji nam se pojmovi predstavljaju. Mnogi su prihvatili, možda nesvjesno, ono što Gregory Bateson naziva ‘zastarelim’ kartezianskim dualizmom duha i materije.  Još jedna ‘zastarela’ ideja redovno zastupljena u našim učionicama je da se ekonomija odnosi samo na upravljanje finansijskim transakcijama i da je suprotna ideji ekološke održivosti, fragmentišući tako još više naše poglede na svijet. Tako, kada učimo o ekološki održivoj izgradnji od nas se očekuje da integrišemo diskretne ćelije znanja koristeći vlastite fragmentirane mentalne modele načina na koji mislimo da svijet funkcioniše. Nažalost, kada se radi o održanju za život važnih procesa naše planete nema mjesta za kompromis. Ako želimo da uspješno kreiramo ekološki održivu izgradnju moramo se prvo pozabaviti pitanjem kako smo mi naučeni da posmatramo svijet. Moraju nam se dati metode razmišljanja uz pomoć kojih ćemo prvo razviti holistički a ne dualistički pogled na svijet, a zatim reintegrisati postojeće znanje. Kao što ćelije saća imaju osmougaoni obrazac, tako je i našem znanju i razumijevanju ekološki održive izgradnje  takođe potreban ujedinjujući obrazac. U prirodi postoji zajednička nit uticaja koji, kada se posmatraju zajedno, daju model za sintezu postojećeg znanja, tako da to znanje možemo shvatiti u kontekstu širih ekoloških sistema. Ova zajednička nit omogućava nam da posmatramo naše uticaje na prirodne sisteme u okviru kojih se razvija naša ekonomija, ne odvojeno od ekonomskih razmatranja već kao njihov sastavni dio.

Važno je oformiti način razmišljanja  o izgradnji koji može postati mentalna mapa za unos koordinata svih znanja ili podataka o ekološki održivoj izgradnji. Taj  model treba da bude zasnovan na fundamentalnim aspektima života na Zemlji.  Model - kao način razumijevanja dostupnog znanja, a ne kao pokušaj da se to znanje zamijeni. Ovaj pristup je zasnovan na najnovijim dostignućima nauka koje se bave proučavanjem života, naročito ekologije sistema. Hemija, ekologija i principi termodinamike su kombinovani sa ekologijom sistema, stvarajući širok kontekst opšteg znanja iz nauka vezanih za zaštitu životne sredine i građevinarstvo. Možemo koristiti ovu rastuću oblast naučnog znanja kao osnovnu oblast interesovanja, kako naša sposobnosti za ekološki održivu izgradnju bude rasla tokom života.  Ključ razumijevanja ekologije je znanje da su svi elementi sistema, bilo živi ili neživi, međusobno zavisni. Razumijevanje međuzavisnosti naglašava važnosti učenja odnosa između komponenata sistema, a ne samo komponenata, cjeline a ne samo djelova. Ova promjena percepcije, zasnovana na razumijevanju međuzavisnosti, takođe stvara osnovu za proširenje koncepta samointeresa za vlastito tijelo i izgradnju i uključenje šireg “ja” zajednice, ekosistema i planete. Proširenje pojma samointeresa podrazumijeva da mi takođe znamo da vodimo računa o našem većem ja-ekosistemu i životnim ciklusima prirode, i ljudskim zajednicama, na koje naše aktivnosti utiču. Zbog samointeresa naučili smo koja je hrana za nas dobra a koja loša, šta da radimo kad nam je hladno ili vruće, i kome da se obratimo kad se razbolimo. Znamo kako da zaštitimo zdravlje. Kad odemo u apoteku da kupimo lijek protiv glavobolje postoji veliki izbor sredstava. Ako izaberemo pogrešno možda neće imati efekta ili će uticati samo na simptom- bol- a ne i na problem koji izaziva taj bol. Sposobnost da izaberemo lijek koji će nas izliječiti zavisi od toga kako shvatamo uzrok problema.

Građevinska industrija godinama ima duboko negativan uticaj na ekološko zdravlje Zemlje, u velikoj mjeri zato što ekonomski sistem unutar koga funkcioniše ignoriše svoju međuzavisnost sa prirodom. Razvijeni su mnogi principi i strategije za ‘ekološko’ građevinarstvo i izgradnju ‘održivosti’. Poput izbora ljekova u apoteci, razumijevanje koje građevinske odluke utiču negativno na ekološko zdravlje je neophodan preduslov za izbor najboljih građevinskih ‘ljekova’ ili za razvijanje još boljih.  Razumijevanjem najnovijih naučnih gledišta o tome kako priroda funkcioniše i kako su građevine povezane sa prirodom  i kako utiču na nju, možemo naučiti kako da preuzimamo akcije kao građevinski profesionalci, a da, pri tome, očuvamo zdravlje našeg većeg ja, tj. Zemlje. Ovo znanje, zajedno sa tehničkom sposobnošću i upotrebom ekološki održivih pristupa izgradnji, predstavlja osnovu ekološke pismenosti.  Mnogi građevinski profesionalci koriste ove kvalitete ekološke pismenosti u cilju stvaranja ekološki održivih građevinskih projekata. U ovoj knjizi ove ljude nazvali smo građevinski profesionalci  koji su ekološki pismeni i ekološki svjesni (BEEs). Oni su prethodnica inovacije u građevinskoj industriji jer nisu samo pioniri novih građevinskih tehnologija i dizajna, već žele i da promijene ekonomiju industrije tako da ona ne nanosi štetu ekosistemima već da ih podstiče. BEEs (Ove pčele) proizvode med! U ovoj knjizi su predstavljena osnovna znanja potrebna da neko postane BEE, kao i zakoni i principi ekološki održive izgradnje kojima se oni rukovode prilikom donošenja odluka.

Šta BEEs znaju?
Naša ekološka pismenost je u funkciji našeg razumijevanja potrebnih znanja, kombinovana sa tehničkom sposobnošću i spremnošću da koristimo to što znamo. Jedan ekološki pismen građevinski profesionalac zna ne samo kako da projektuje, konstruiše ili rukovodi zgradama koje doprinose ekološki održivom razvoju, on takođe ima dovoljno samopouzdanja da djeluje u skladu sa svojim znanjem. Znanje, tehnička sposobnost i samopouzdanje su lični atributi koji se stiču vrenenom. Informacije, studuje i aktivnosti predstavljene u ovoj knjizi imaju za cilj da olakšaju sticanje početnog stepena ekološke pismenosti, i da uvedu konceptualna sredstva koja će nam pomoći da nastavimo razvijati ekološku pismenost tokom života. Važan aspekat ekološke pismenosti je razumijevanje ekoloških implikacija i uticaja različitih odluka donesenih tokom životnog ciklusa razvoja izgradnje. Ekološka oštećenja vezana sa izgradnjom ne dešavaju se sama od sebe. Ekološka oštećenja nastaju kao rezultat odluka ljudi odgovornih za različite aspekte projekta. Ekološki pismeni ljudi su svjesni mogućih ekoloških posljedica svojih odluka i stoga nastoje da donose ekološki povoljne odluke. Današnji rukovodioci građevinske industrije su pojedinci koji učestvuju u kreiranju projekata koji imaju nizak ekološki uticaj u pogledu materijala, procesa i potrošnje oprativne energije. Oni smišljaju, razvijaju, promovišu i olakšavaju promjene u građevinskoj praksi neophodne za očuvanje životne sredine. BEEs imaju pet osnovnih vrsta znanja koja im pomažu u vršenju ovih aktivnosti.

•    Znanje o međuzavisnosti

BEEs znaju da građevine, građevinarstvo i građevinski procesi zavise od prirode u pogledu svih resursa i da priroda pruža usluge kao što su odlaganje otpada i obnavljanje koje održava zdravlje životnih sistema. Oni takođe znaju da strukture koje se izgrade uspostavljaju protok materijala i energije koji utiču na postojeće i buduće prirodno okruženje i ljude. To je znanje o međuzavisnosti.

•    Znanje o očuvanju i efikasnosti

BEEs znaju da se materija ne može stvoriti, ni uništiti i da stalno kruži kroz sve žive i nežive sisteme. Prvi zakon termodinamike uči nas da se energija ne može stvoriti, ni uništiti. Ovaj zakon fokusira pažnju na to koliko efikasno koristimo materijale i energiju. S obzirom da više ne možemo koristiti mnoge resurse koji su neophodni za izgradnju, BEEs vode računa da se materijali i energija ne rasipaju, da se koristi što manje materijala i energije za rješavanje što više problema, i da više postižemo korištenjem manje materijala i energije. Ovo je znanje o očuvanju i efikasnosti ili prvi zakon termodinamike.

•    Znanje o očuvanju dizajna

BEEs znaju da sve što se izgradi stvara sistem koji kontinuirano zahtijeva ulaganje energije koja ga čuva od razaranja. Imajući u vidu ovo znanje oni mogu kreirati sisteme koji se oslanjaju na obnovljivu energiju i koji koriste energiju na najefikasniji i najefektivniji način. Oni vode računa o tome da se energija koristi u velikom broju manjih koraka a ne u malom broju velikih koraka. Oni stvaraju sisteme koji koriste rezultate potrošnje kao resurse za proizvodnju, pretvarajući otpad u hranu. Ovo je znanje o očuvanju dizajna zasnovano na drugom i četvrtom zakonu termodinamike.

•    Znanje o prirodnim sistemima

BEEs znaju da se život održava stalnim kruženjem materije od Zemlje, preko biljaka i životinja, do atmosfere i ponovo kroz Zemlju. Oni znaju da su ovi veliki ciklusi ono što pokreće ekosisteme i održava za život neophodnu biosferu. Imajući u vidu ovo znanje, oni vode računa o tome da njihove odluke doprinesu regulisanju neravnoteže u biohemijskim tokovima izazvane ljudskom aktivnišću, i da njihove građevine pomognu u održavanju raznolikosti, i bioraznolikosti unutar, ekosistema. Ovo je znanje o prirodnim sistemima.

•    Znanje o promjeni

BEEs znaju da je jedina izvjesnost to da se uslovi uvijek mijenjaju. Oni shvataju da je promjena neophodna za postojanje života i da je sposobnost pravilnog shvatanja promjena koje se dešavaju bitna za prilagođavanje novim uslovima. Oni znaju da su raznolikost života i otpornost jednog ekosistema ključni faktori njegove prilagodljivosti i da se ova raznolikost može unaprijediti ako razmotrimo kako građevina funkcioniše tokom vremena. Imajući u vidu ovo znanje, oni shavataju da održiva građevina nije ona koja mora trajati vječno, već ona koja se može lako prilagoditi promjeni. Oni primjenjuju ova razmišljanja o životnom ciklusu za kreiranje građevina koje su fleksibilne u odnosu na uslove okruženja i koje mogu odgovoriti na raznolikost ljudskih potreba. Na ovaj način, oni postižu da njihove građevine štite biološku raznolikost, i dovode do minimuma potrošnju resursa i stvaranje otpada izbjegavajući zastarelost. Ovo je znanje o promjeni.

Šta BEEs rade sa onom što znaju?
Građevinski profesionalci oblikuju život. Građevine koje su rezultat našeg rada postaju sistemi koji organizuju ono što radimo i način na koji to radimo. Odluke donesene tokom procesa izgradnje, to jest, izbor konfiguracije terena i elemanata i njihovo spajanje, utiču na okruženje i to na daleko šire okruženje nego što je samo građevinsko mjesto i ti uticaji se protežu i na budućnost. Zbog rastuće  gradske populacije, raste i naša potreba za izgrađenim oblikom, a takođe i ekološki uticaj čina izgradnje. Građevine i građevinarstvo predstavljaju kompleksne, ljudskim faktorom kreirane sisteme koji su povezani sa drugim ljudskim i ne-ljudskim sistemima, često veće kompleksnosti. S obzirom da ekologija proučava odnose između organizama i životne sredine, ekologija građevinarstva proučava odnose između čina izgradnje, građevina i izgrađenih formi koje su proizvedene, i prirodne životne sredine. Ekologija građevinarstva proučava kako naš izgrađeni dom utiče na naš prirodni dom. Ona otkriva veze između građevina i prirode i uticaje ovih interakcija. Ekologija građevinarstva proučava međuzavisnosti i uticaje koje građevinsko i prirodno okruženja imaju jedno na drugo. Ona nastoji da shvati kako prirodni sistemi utiču na građevine i konstrukcija i obrnuto, kako građevine i konstrukcija utiču na prirodne sisteme, otkrivajući odnose između njih. Cilj ekologije građevinarstva je da otkrije načine na koje je moguće ostvariti harmoniju između izgradnje i prirode, u cilju uspostavljanja obostrano korisnih i za održanje života bitnih odnosa. U tom pogledu, moguće je izučavati ekologiju građevinarstva kao podvrstu oblasti ljudske ekologije, koja nastoji da prouči interakciju ljudi sa drugim vrstama i njihovim neživim okruženjem materije i energije. Saznanja ekologije građevinarstva su neophodna za razumijevanje kako izgrađeni sistemi ostvaruju interakcije sa prirodnim sistemima. To je ekološko razumijevanje. Ekološko razumijevanje je neophodno za rukovođenje i ponovno stvaranje odnosa između građevina i prirode u cilju postizanja pozitivnih a ne destruktivnih rezultata. Rukovođenje odnosima u cilju ostvarivanja željenih rezultata može se opisati kao ‘upravljanje’, i kao ekonomija građevinarstva. Eco potiče od stare grčke riječi oikos, što znači ‘kuća/stanište’. Građevinski profesionalci izgrađuju i dizajniraju odnose između ‘kuća‘ i prirodnih okruženja. Nomos, stara grčka riječ za ‘upravljati’, takođe znači ‘domaćin’. Stoga, možemo reći da su građevinski profesionalci zaduženi da, u ime drugih ljudi, upravljaju efektima ovih interakcija na načine koji vode računa o određenim vrijednostima i okruženjima. Da bismo znali kako da upravljamo domom moramo znati kako on funkcioniše. Ecologija (oikos – kuća/stanište; logia – nauka) pručava funkcionisanje našeg prirodnog doma, i stoga je preduslov dobre ekonomije. Da bismo zaštitili i unaprijedili ekosisteme, moramo razumjeti holističku interakciju između građevinskih i prirodnih okriženja. Kada steknemo to znanje, važno je da znamo kako da ga primijenimo u cilju stvaranja građevina koje su ekološki održive. Kako naše znanje o odnosima između građevina i prirode bude raslo, otkrivaćemo zakone prirode koje nije moguće mijenjati, i pristupe izgradnji koji su neophodni za poštovanje ovih zakona i za donošenje odluka koje će dati najbolje rezultate kako za ljude tako za prirodu. Ovi pristupi su opisani u principima ekološki održive izgradnje.

Djelokrug  ekologije građevinarstva
Uz bolje razumijevanje funkcionisanja prirodnih sistema, bićemo u stanju da kreiramo građevinska okruženja koja ne uništavaju zemljine ekosisteme već unaprijeđuju njihov integritet. Postoji rasprostranjena zabrinutost za zdravlje i održivost prirodnog okruženja, a svijest o načinima na koje građevine utiču na zdravlje ljudi i životne sredine je sad takođe raširena. Koncept ekološki održivog razvoja je, osim toga, podstakao razvoj ekološke politike i propisa, dok je uvođenje međunarodnih standarda ekološkog menadžmenta postavilo nove zahtjeve koji osiguravaju profesionalnu odgovornost za očuvanje životne sredine. Ekologija građevinarstva stoga predstavlja neophodno znanje za one koji žele da budu preduzetnici i inovatori ekološki održive izgradnje, uz zadovoljavanje strogih minimalnih  standarda ekološkog učinka. Građevina nije ekološki održiva ili ekološki štetna sama po sebi. Odluke ljudi koji ih kreiraju utiču na njihovu (i našu) sudbinu. Principi ekološki održive izgradnje opisuju vrste znanja neophodnih za produktivno i profitabilno povezivanje i donošenje odluka u ekološkim okvirima. Međutim, znanje šta treba da radimo ne vodi neizostavno preduzimanju akcije. Ono što je važno je da osjećamo potrebu da primijenimo ovo znanje u profesionalnoj praksi. A za to nam je potrebno ne samo tehničko znanje, već i kontinuiran razvoj ekološke perspektive primijenjene u procesu donošenja odluka.

Potreba za BEEs
Uticaj izgradnje na naše ekosisteme je dominantno negativan. Razlog tome je prvenstveno struktura odnosa između industrije i prirode, odnosa u kojima industrija uzima ali ne nadoknađuje resurse. BEEs sada rade na kreiranju građevina koje nadoknađuju prirodne sisteme na koje utiču. BEEs pokušavaju da naprave zgrade koje funkcionišu poput drveća. Drveće i zgrade imaju mnogo toga zajedničkog. Strukturalno su jaki, pružaju domove i radna mjesta živim bićima; koriste velike količine prirodnih resursa i emituju/ispuštaju različite materije u atmosferu. Drveće i zgrade takođe mogu biti veoma neefikasni. Jedan orah, na primjer, proizvodi hiljade sjemenki iz kojih izraste samo nekoliko stabala. Osim toga, orah odbacuje velike količine uvelog lišća, prekrivajući svoju okolinu vlastitim otpadom. U tom procesu drvo troši velike količine vode i hranjivih sastojaka. Tako velika potrošnja resursa za tako slabe rezultate! To je veoma neefikasno. Zgrade takođe troše ogromne količine prirodnih resursa u svim fazama svog životnog ciklusa, kao rezultat stvaraju i emituju različite materije u svoje okruženje, a proizvode veoma malo zauzvrat. Velika razlika između drveća i zgrada je ta da je neefikasnost drveća održiva, dok neefikasnost zgrada to nije. Zašto? Zato što, iako su i drveće i zgrade često neefikasni, samo strukture ljudske tvorevine proizvode otpad.

Rezultati potrošnje drveća, na jedan ili drugi način, podržavaju proizvodnju, nadoknađujući resurse potrebene za novo drveće. Naš sistem potrošnje ne podržava kontinuiranu proizvodnju. Čak i kada napravimo zgrade koje ne stvaraju otpad i zagađenje, koje obnavljaju resurse i postižu njihovu maksimalnu efikasnost, to će samo usporiti stopu degradacije prirodne sredine. Kada zgrade budu pravljene na takav način da potrošnja resursa daje rezultate koji podržavaju proizvodnju resursa, građevinska industrija će imati pozitivan doprinos ekološkom zdravlju. Stoga, šta moramo naučiti  da bi prešli iz neefikasne sadašnjosti koja proizvodi otpad u efikasnu budućnost koja proizvodi resurse?  Kako ćemo to naučiti na najbolji način? I što je najvažnije, kako da podstaknemo sebe da počnemo primjenjivati ekološka znanja u svojoj profesionalvoj praksi? Drveće oraha raste u svom prirodnom okruženju već milonima godina. Hoće li nam građevinsko okruženje naše urbane budućnosti dozvoliti da se dalje razvijamo? Kako da posijemo sjeme ‘nove’ industrijske revolucije? Najvažnija stvar bi bila uspostavljanje kulturnih i naučnih odnosa sa prirodom, odnosa koji razumiju, vrednuju i štite fabrike života, ekosisteme, i razvijanje socijalnih formi i ekonomskih organizacija koje podržavaju ove odnose. Građevine obezbjeđuju fizičku infrastrukturu za naš život, i oblikuju naše živote na mnogobrojne načine. Kao što kaže Richard Rogers, osnivač globalnog EcoCity pokreta: ‘Mi učimo kako da gradimo, ali ono što sagradimo uči nas kako da živimo”.

Trenutno, naša građevinska okruženja doprinose zagađenju, troše ograničene resurse, uništavaju plodno zemljište i divljinu i zatrpavaju izvore vode. Čak iako bismo uspjeli da sadašnji način života učinimo što efikasnijim, smanjivanjem potrošnje, otpada i zagađenja, samo bismo produžili gubitak produktivnih sistema i, istovremeno, mogućnost za ljude i njihov mir. Razlog tome je što izgrađeni sistemi u kojima živimo još uvijek koriste neobnovljive resurse, stvarajući otpad i zagađenje. Svjetski institut za resurse ima podatke o uticajima razvojnih obrazaca čovječanstva, naročito poslije industrijske revolucije u 18. i 19. vijeku. 1992. godine institut je iznio podatak da se baza resursa planete nalazi u kritičnoj fazi degradacije u pogledu:

• erozije tla koja smanjuje sposobnost proizvodnje hrane za populaciju u porastu;
• gubitka šuma i prirodnih površina što dovodi do gubitka bioraznolikosti, ugrožava urođeničke kulture i degradira padine i slivove rijeka;
• akumulacije zagađivača i gasova staklenika u atmosferi, što nanosi štetu zemljištu, vegetaciji i ljudskom zdravlju, i uzrokuje globalnu promjenu klime.

Širom svijeta građevine troše oko 40% materijalnih resursa planete i 30% njene energije. Procijenjeno je da se prilikom konstrukcije zgrada potroši 3 biliona tona sirovina godišnje, i proizvede između 10% i 40% čvrstog otpada u mnogim zemljama. Proizvodnja mnogih materijala koji se koriste u izgradnji zahtijeva potrošnju ogromnih količina energije dobijene iz fosilnih goriva, i izmještanje mega-tona zemlje prilikom iskopavanja. Na primjer, za svaku tonu cementa, najkorišćenijeg građevinskog materijala na zemlji, potrebno je iskopati oko dvije tone materijala, skoro jednu tonu CO2 i do 6 kg NO, plus što se pri tome oslobađaju gasovi staklenika. Izgradnja stoga značajno doprinosi globalnoj ekološkoj degradaciji i emisiji gasova staklenika. Industrijski i ekonomski sistemi dizajnirani da zadovolje našu rastuću potražnju za materijalnim stvarima ne vode računa o zagađenju i otpadu proizvedenom (ponekad u većim količinama nego sami proizvodi) tokom životnog ciklusa proizvoda, niti na adekvatan način razmatraju gubitak ekoloških sistema usljed iskopavanja resursa.

Povećana globalizacija trgovine otvorila je nova tržišta i finansijske mogućnosti, izlažući Zemlju osiromašenju resursa i zagađenju. Usljed globalizacije trgovine, ljudi u razvijenim zemljama vrše uticaj na ekosisteme i ti uticaji nisu skriveni, već se osjećaju i u drugim zemljama. Mnogi uobičajeni materijali i proizvodi sastavljeni su od elemenata koji dolaze iz različitih djelova svijeta, a svi oni imaju zajednički uticaj na prirodnu sredinu, kao što pokazuje naredni primjer iz Svjetskog instituta za resurse. ‘Urbanista iz Tokija čita novine napravljene od drveća iz sjeverno-američkih šuma. Njena hrana i odjeća potiču od biljaka i životinja koje se uzgajaju širom svijeta – pamuk i kašmir iz Azije, riba iz Tihog i Indijskog okeana, govedina iz australijskih i sjeverno-američkih travnatih područja, voće i povrće sa farmi na četiri kontinenta. Kafa koju pijucka potiče iz tropskih centralno-američkih plantaža ali je napravljena vodom iz lokalnih izvora.’ Uticaj na ekosisteme u oblastima odakle ovi proizvodi potiču nije jedina stvar o kojoj treba da razmišljamo. Kada razmislimo o transportu proizvoda navedenih u ovom primjeru, shvatamo da proizvodnja goriva, prerada, prevoz brodom, rashlađivanje, skladištenje i drumovi, svi, na različite načine, utiču na ekosisteme. Unutar ovog prirodnog okruženja građevinska industrija radi na stvaranju građevinske infrastrukture za naš život.

Na mnogo načina su dizajn, konstrukcija i rukovođenje građevinskim okruženjima doprinijeli da zanemarimo svijest o ekološkim posljedicama naše potrošnje, zagađenja i povećanog pristupa resursima. Prije nego što počnemo da otklanjamo opasnosti koje prijete našim ekosistemima, neophodno je da shvatimo doprinos tekuće građevinske prakse ovim problemima. Jasno je da će sa porastom broja gradskih stanovnika rasti i potražnja za izgradnjom, a porast građevinske aktivnosti bez prethodnog usvajanja lekcija o ekološkim uticajima naše uobičajene prakse samo će pogoršati situaciju.  Ako želimo da preživimo našu urbanu budućnost ne preostaje nam ništa drugo nego da gradimo na načine koji ne samo da smanjuju ekološka oštećenja, već unaprijeđuju zdravlje ekosistema i štite prirodne resurse. Ovo shvatanje doprinijelo je da građevinske kompanije, vlade i zajednice širom svijeta počnu pokretati inicijative usmjerene na smanjenje ekološke štete izazvane izgradnjom i na integraciju novih procesa i tehnologija koji vode ka ekološki održivoj izgradnji.  Nakon 1992, na primjer, osnovana su ekolška industrijska tijela kao što su Vijeće Sjedinjenih država za eko-izgradnju, Udruženje ekološki svjesnih građevinara Velike Britanije, australijskoVijeće za očuvanje energije i slične organizacije u zemljama kao što su Kanada, Holandija, Japan i Južna Afrika.Danas mnogi nivoi vlasti koriste Međunarodni standard za sisteme ekološkog menadžmenta, ISO 14000, ili lokalne ekvivalente, kao preduslov za učešće na tenderu za građevinske projekte  i sponzorišu programe za očuvanje energije i smanjenje količine gasova staklenika izazvanih građevinskom aktivnošću. Globalne istraživačke organizacije kao što su Građevinska istraživačka fondacija, Međunarodno vijeće za istraživanja i inovacije u građevinarstvu (CIB) i Međunarodna agencija za energiju sponzorišu mnoge istraživačke programe i konferencije usmjerene na ublažavanje građevinskom aktivnošću izazvanih ekoloških oštećenja. Razvoj sredstava za procjenu životnog ciklusa i ekološku procjenu građevina u procesu konstrukcije i dostupnost šema za rangiranje ekološkog učinka završenih zgrada, kao što su  BREEAM , program UK- Building Research Establishment’s, je u porastu. Na  opštinskom nivou rađeni su zajednički stambeni prijekti, upotreba ogranskih materijala i opštinski edukativni programi o održivoj izgradnji. Ove aktivnosti su opisane  kao pokret za održivu izgradnju , i nema sumnje  da ovaj način gradnje predstavlja željeni smjer inovacija u građevinskoj industriji uopšte. Međutim, uprkos obimu održive građevinske aktivnosti i raspoloživosti sredstava, tehnika, informacija i edukacije, ekološki održiva izgradnja ostaje daleko od uobičajene prakse. Prema izvještaju Svjetskog instituta za resurse, tokom deset godina od 1992, uprkos iniciranju Agende 21, Kyoto Protokola  o smanjenju gasova staklenika i ostalih mjera za globalno održivi razvoj i zaštitu životne sredine, uključujući pokret za održivu izgradnju, opasnosti po život kakav poznajemo su porasle.  U svom najnovijem izvještaju Svjetski institut za resurse navodi da su ekosistemi, primarni proizvođači i snadbjevači za održivost života važnih dobara i usluga, u procesu propadanja:
‘Tekuća stopa opadanja kapaciteta dugoročne produktivnosti ekosistema može imati razoran uticaj na ljudski razvoj i dobrobit svih vrsta.’ Ljudsko društvo je evoluiralo u pretežno urbanu kulturu gdje su sigurnost, sklonište, zdravstvena zaštita primarni uslovi blagostanja. Dok izgradnja ovih infrastruktura dovodi do oštećenja životne sredine, naša nesposobnost da ih obezbijedimo dovodi ne samo do ekološke štete već i do socijalne katastrofe. Izgradnja je isprepletana sa ekosistemima. Potreban joj je pristup resursima energije i materijala tokom cijelog životnog ciklusa i oslanja se na ekosisteme da razgrade otpad i nadoknade zalihe resursa. Dok su građevinski profesionalci oduvijek bili svjesni potrebe za pristupom resursima energije i materijala, o prirodnim mehanizmima i procesima asimilacije zagađenja i otpada malo se razmišljalo. Zagađenje i otpad su stoga izvoženi, umjesto da budu eliminisani, smanjeni ili reciklirani. Sve do nedavno, efekti naše potrošnje resursa, stvaranje otpada i zagađenja su u velikoj mjeri bili daleko od naših očiju i razmišljanja.

O čemu BEEs razmišljaju
Razumijevanje kako priroda funkcioniše je možda najveća misterija za ljudski um. Ova velika misterija bila je izvor inspiracije umjetnika i pjesnika, metafora filozofa, božanstava religija, i oblast naučnog istraživanja. Možda se u samoj suštini ove misterije nalazi jedno osnovno pitanje: Kako to da je naše tijelo, pokretač našeg fizičkog života, tako očigledno povezano sa prirodnim silama koje nas okružuju, dok je naš um naizgled neukrotiv? Zašto posmatramo sebe kao odvojene od prirode kad je očigledno da to nismo? Možda se odgovor nalazi u načinu na koji smo tokom istorije konstruisali svoje okruženje. Naše prve građevine napravljene su da odgovore na našu psihološku ranjivost, da nas zaštite od vremena i fizičkih napada, za skljanjanje hrane i pripremanje obroka. Nakon postizanja bezbjednosti, ljudi počinju da konstruišu zgrade ne samo za tijelo, već i za um. Crkve, zgrade vlade, institucije obrazovanja i poslovne kancelarije su fizičke građevine koje više odražavaju ljudske ideje kao što su duh, moć, intelekt i novac, nego što odražavaju ideje fizičke međuzavisnosti sa prirodnim elementima kao što su zemlja, vazduh, vatra i voda. Ideje povezivane sa ovim građevinama dovele su do stvaranja sasvim metaforičkih konstrukcija. Arhitektura poput ‘kula od slonovače’, ‘struktura moći’, ‘staklenih tavanica’, ‘ljestvica uspona’, i ‘poslovnih prepreka’, na primjer, nisu fizičke po svojoj prirodi , ali ipak sadrže dovoljno realnosti da motivišu bilo koju vrstu ljudske aktivnosti. Dok su nekada građevine konstruisane da nas zaštite od djelovanja prirode, danas konstruišemo prihvatilišta za žene, skloništa za beskućnike i zatvore da nas zaštite od fizičkih implikacija naših ideja. Mnoge zgrade veličaju ljudske ideje, ali prilikom izgradnje fizičke infrastrukture za aktivnosti našeg uma, potreba da se ugledamo na nežive sisteme prirode koji podržavaju funkcionisanje naših tijela i društava često je bivala zaboravljena.

Bez obzira na motivaciju na kojoj počiva izgradnja neke građevine, nijedna apstrakcija ljudskog uma ne može izmijeniti neke osnovne činjenice:

• Građevina će biti povezana sa Zemljon na neki način;
• Zavisiće od resursa iz prirode;
• Izazvaće ekološke promjene;
• Uticaće na ljude i neživu prirodu.

Veliki broj istraživanja pokazuje da akumulirani efekti ljudskih akcija, naročito onih poslije industrijske revolucije, razaraju funkcionisanje ekosistema, Zemljinih snadbjevača, za održanje života važnih, dobara i usluga. Fizički efekti poremećaja ovih životnih sistema, kao što su kisjele kiše, oštećenje ozonskog omotača, globalno otopljavanje, zagađenje vode, istrebljenje vrsta i osiromašenje resursa, imaju udružen uticaj na ljudsko društvo. Ekološki problemi se osjećaju globalno, kao i lokalno i podsjećaju ljude širom planete da je naše fizičko, socijalno i ekonomsko dobrostanje blisko povezano sa dobrostanjem svakog od ovih elemenata i dobrostanjem prirode. Kako je ovo buđenje postepeno zahvatalo ljude, naučnike, aktiviste, političare, menadžere i zajednice, ljudski um je počeo da shvata destruktivne posljedice pojedinih ljudskih aktivnosti i učestali su apeli da ‘spasimo planetu’ (od sebe samih). Dok smo nekada gradili strukture da zaštitimo svoja tijela od prirode, naoružani ovom novom idejom, počeli smo da gradimo da bi zaštitili prirodu od sebe. Nažalost, ova nova ideja je u osnovi pogrešna zato što nije planeta ta koja je ugrožena, već naša egzistencija i egzistencija mnogih drugih vrsta i staništa od kojih život kakav poznajemo zavisi. Mjere kao što su zakoni i agencije za zaštitu životne sredine, kao i nove tehnologije i tehnološka efikasnost nisu uspjele da poboljšaju opadajuće zdravlje Zemljinih ekosistema. ‘Efikasna’ izgradnja koja ograničava izloženost prirodnih sistema destruktivnoj ljudskoj aktivnosti i tako štiti prirodu od nas, de dotiče ključni uzrok ovih problema - a to je, da je naš odnos prema prirodi u osnovi destruktivan. Očigledno je da je ljudima potrebna nova ideja o izgradnji. Neophodna je promjena dizajna građevinske aktivnosti koja bi omogućila da građevine podržavaju funkcionisanje ekosistema. Umjesto da gradimo da bi zaštitili sebe i svoje tijelo od prirode, ili da gradimo da bi zaštitili prirodu od nas i spasili planetu, sada počinjemo da gradimo sa prirodom radi zajedničke koristi za naš ‘svijet’. Stvarna razlika između ovih vrsta izgradnje je način na koji naš um doživljava našu aktivnost. Milenijumima godina štitili smo tijelo i stvarali svijet za um; um je prihvatio taj svijet kao odvojen od prirode, i na taj način smo konstruisali naše okruženje. Sada pokušavamo da ostvarimo jedinstvo uma i prirode, ‘ekologiju uma’ kako je antropolog Gregory Bateson nazvao, to jest, razumijevanje na koji način je moguće kombinovati um i prirodu u cilju stvaranja okruženja, izgrađenih i prirodnih, koja podržavaju život. U građevinskoj industriji ovo jedinstvo se postiže kombinovanjem uma građevinskih profesionalaca koji su ekološki pismeni  i ekološki svjesni (BEEs) sa razumijevanjem prirode stečenim kroz ekologiju građevinarstva. Kad postanemo BEEs, ostvarićemo ovo jedinstvo. A kad se to desi, svijet više neće biti isti. I to zbog toga što ćemo biti u stanju da razumijemo međuzavisnosti i posljedice vlastitih odluka, bez obzira kada se te posljedice mogu pojaviti.

Moramo da  naučimo da kada pogledamo u zgradu i vidimo oblake, kišu, šume, ekosisteme, ljude, mjesta na koja se otpad odlaže i naučićemo da donosimo odluke koje vode ka ekološki održivoj izgradnji. Sve nam je ovo potrebno za izgradnju i preživljavanje. Shvatićemo da, uporedo sa gradnjom, izgrađujemo odnose između ljudi, i odnose između izgrađenih i prirodnih okruženja. Rezultati odnosa koje stvaramo se ogledaju u promjenama ljudskih života, promjenama integriteta izgrađenih okruženja, i zdravlja prirodnih okruženja. Nastojimo da uvijek stvaramo pozitivne promjene. Našim građevinama želimo postići pozitivne promjene, međutim, u prošlosti, nedostajala je svijest o odnosima između građevina i prirodnih sistema i kao rezultat, uticaj izgradnje na prirodu često je zanemarivan. Kao da smo, u žurbi da gradimo, zaboravili da je naše blagostanje povezano sa blagostanjem prirode, da smo dio prirode - a ne odvojeni od nje. Da bismo riješili ovaj problem počeli smo da se edukujemo kao BEEs, razvijanjem najosnovnijeg shvatanja: da je svaka stvar povezana sa svim ostalim stvarima. Ovo je znanje o međuzavisnosti.

zvor   /  Peter Graham, Faculty of the Built Environment, University of New South Wales, Sydney, Australia.
 
< Prev   Next >
[ Back ]